Svjetski dan ptica selica u Zoološkom će se vrtu grada Zagreba obilježiti u subotu i nedjelju, 11. i 12. svibnja, od 11 do 18 sati.

Edukatori će istaknuti važnost zaštite ptica selica i njihovih staništa.

Kroz edukativne kutke, kreativnu radionicu i igre moći ćete doznati sve o pticama selicama, područjima koja im pri putovanjima predstavljaju poseban rizik te načinima na koje im možemo pomoći.

Naime, za većinu onoga što ugrožava selice, kriv je čovjek. Najveću im opasnost predstavljaju uništavanje staništa, gomilanje plastičnog otpada i krivolov.

Zoološki vrt aktivno sudjeluje u projektima kojima se nastoji osigurati siguran let kako selicama, tako i divljim pticama u gradovima. Na koji se način vi možete uključiti u njihovu zaštitu, predstavit će vam edukatori.

Saznajte posebnosti pernatih letača i odaberite najdojmljiviju pticu Maksimira!

S glasanjem za najdojmljiviju pticu Maksimira započinjemo u utorak. 7. svibnja, na Facebook profilu Zoološkog vrta.

Glasanje završava u petak, 10. svibnja, kako bismo na vrijeme stigli pripremiti iznenađenje za pobjednicu…

BALIJSKI ČVORAK

Balijski čvorak je kritično ugrožena vrsta indonezijske ptice pjevice i jedna od ptičjih ikona. Dobila je ovakav status zbog iznimne ljepote, snježnobijelog perja s crnim primarnim perjem i vrhovima repa, kljuna s žutim vrhom, plavog prstena oko očiju te graciozne krijeste. Mužjaci i ženke su izgledom vrlo slični, no uobičajeno je da mužjaci imaju veću krijestu. Ova vrsta je omnivor, što znači da se hrani sjemenkama, malim voćem i kukcima. Monogamni su, tj. imaju samo jednog partnera te vezu učvršćuju međusobnim dotjerivanjem i šepurenjem. Često gradi gnijezdo pomoću suhih grančica u rupi u drvetu nekih 4-10 metara iznad površine tla. U gnijezdu su obično 2-3 svijetlo plava jaja, dok najčešće samo jedan mladunac preživi do odrasle dobi. Jaja inkubira uglavnom ženka, no i mužjak i ženka hrane mladunce.

Ograničena je na otok Bali te je i nacionalna ptica tog otoka. Bali je biogeografski tako blizu Jave da nijedna druga vrsta ptice, a kamo li cijeli rod nije endemski samo za otok Bali. Ova predivna ptica spada u kategoriju kritično ugroženih vrsta jer ima jako mali areal (prostor rasprostranjenosti) te postoji još samo vrlo mala populacija koju jako pogađa krivolov i lov za trgovinu ptica pjevica. Zarobljavanje tih ptica za domaću ili internacionalnu trgovinu je igralo veliku i vjerojatno glavnu ulogu u dovođenju balijskog čvorka na rub izumiranja u prirodi. Ova prijetnja je i dalje stvarna iako se čitava populacija  nalazi na području Nacionalnog parka i uključena je u poseban program zaštite.  Dok se populacija u zatočeništvu pomalo obnovila u proteklih 50 godina, jedina populacija u prirodi neumoljivo je pala dok je, oko 2006. godine,  možda čak nakratko i nestala. U svom prirodnom arealu vrsta zasad preživljava samo kao rezultat godišnje dopune pticama uzgojenim u zatočeništvu.

BJELOGLAVI SUP

Bjeloglavi sup je, danas, jedna od najvećih ptica letačica na svijetu. Ima  raspon krila od 2,4 m do 2,8 m i dug je od 93 cm do 122 cm. Prosječna težina mu je do 8,5 kg, a može doseći težinu i do 15 kilograma. Ima izvrstan vid koji je čak osam puta oštriji od čovjekova. Razlika između mladih i odraslih ptica je u boji perja i ovratnika. Općenito, što je ptica starija, ima svjetlije perje, kljun i oči. Bjeloglavi sup je rasprostranjen u sjevernoj Africi, južnoj i jugoistočnoj Europi, te jugozapadnoj i središnjoj  Aziji. Osnovni tipovi leta kod ove vrste se dijele na jedrenje i na klizeći let. Pri jedrenju lebde brzinom od 40 – 60 km/h te time troše jako malo energije. To im omogućuje dugotrajno letenje bez poteškoća (ne mašu krilima) po nekoliko sati. Klizeći let je aktivni način leta pri kojem dostižu brzine od 120 km/h no njega koriste vrlo kratko i rijetko. Hrane se isključivo uginulim životinjama pa djeluju kao čistači u okolišu i sprječavaju širenje zaraza. Budući da svoj plijen ne hvataju, pandže su im tupe i nerazvijene, ali im je zato kljun oštar, jak i savinut, prilagođen kidanju strvine. Volja im je prostrana, pa mogu gladovati i dulje vrijeme. U prošlosti se hranio većinom divljim plijenom kao što su planinska koza, jelen i gazela, dok se danas uglavnom hrane domaćim životinjama, kao što su ovca, koza, krava i konj. Kad nađu strvinu sve jedinke na tom području se krenu hraniti te stoga možemo često vidjeti agresivno ponašanje dok svaka jedinka pokušava zadržati svoju poziciju oko strvine.Ove ptice većinom imaju istog partnera čitav život. Bjeloglavi sup se ne smatra globalno ugroženom vrstom jer ima veliko područje rasprostranjenosti  te zbog činjenice da ima mnogo jedinki. Populacija koja živi na području Europe je u porastu te imamo slučajeve reintrodukcije u Francuskoj. Populacija u središnjoj Aziji je stabilna no populacija u Sjevernoj Africi i Turskoj je u opadanju zbog lova, trovanja i gubitka njihovog prirodnog plijena. Sve u svemu, ukupan trend populacije je u porastu.

Izravno su ugroženi postavljanjem otrovnih meka za vukove i lisice, na čijem se lešu tako otruje mnogo supova. U nekim ih krajevima još love iz trofejnih razloga, a ima i međunarodnog šverca živim supovima i njihovim jajima koja završe kao trofeji kod privatnih kolekcionara diljem svijeta.

BIJELA RODA

Bijela roda je velika močvarna ptica. Prekrivena je bijelim perjem te ima crna primarna pera na krilima. Ima dugi, oštar kljun i duge, vitke narančasto-crvenkaste noge. Mladunci imaju crni kljun i žuto-sive noge. Bijele rode ostaju s istim partnerom cijeli život te stoga formiraju čvrste veze od treće ili četvrte godine života. Ova vrsta radi jedno od najvećih gnijezda u svijetu ptica. Njihovo gnijezdo može imati do 2 metra u promjeru i može biti do 3 metra duboko. Oba roditelja sudjeluju u izgradnji gnijezda no mužjak, u prosjeku, donosi više materijala. Mladunce najčešće napadaju jastrebovi i orlovi. Kada leti vrat joj je potpuno ravan tj. ispružen  (čaplje u letu imaju savijen vrat u obliku slova S). Koriste isto gnijezdo nekoliko godina, a gnijezde se u krošnjama drveća ili na zgradama. Migratorna su vrsta, aktivna danju. Za vrijeme migracija se okupljaju u velike grupe. Najstarija bijela roda koja je živjela u prirodi je imala 25 godina dok je najstarija roda koja je živjela u zatočeništvu imala čak 48 godina. Bijele rode su važne kulturne ikone u Europi. Nekad se vjerovalo da dolazak bijele rode navješćuje dolazak novorođenčeta. Ova ptica je također službena ptica Litve i dio simbola grada Haga u Nizozemskoj. Populacija je u porastu te se nalaze u skupini najmanje zabrinjavajućih vrsta.

GAVRAN

Gavran je u potpunosti crn, ima čak i crne oči, kljun i noge. Najinteligentnije su ptice te znaju povezati uzrok i posljedicu. Određena istraživanja su pokazala da reagiraju na zvukove pucnjeva tijekom sezone lova te dolaze istraživati ima li strvine. Na slične zvukova ali bezopasne, kao što su truba ili zvuk jačeg  zatvaranja  vrata automobila ne reagiraju. Činjenica da su jako pametne čini ih izuzetno opasnim predatorima. Ponekad rade u parovima – dok jedna ptica odvraća pozornost majki koja inkubira jaja,  druga zgrabi jaje ili mladunca. Čak su viđeni kako čekaju na stablima dok ovce rađaju te napadaju novorođene jaganjce.  Akrobatski je letač te zna raditi salta u zraku. Mlade ptice se igraju tako da bacaju štap te ga love dok pada. Imaju jako velik areal (područje rasprostranjenosti) te stoga spada u najmanje zabrinjavajuće vrste. Mogu oponašati zov drugih vrsta ptica te mogu čak, ako su uzgojene u zatočeništvu, imitirati riječi. Najstariji gavran koji je živio u prirodi je imao najmanje 22 godine, a najstariji gavran koji je živio u zatočeništvu je imao čak 80 godina.

SOKORO GUGUTKA

SSokorska gugutka je ptica srednje veličine, duljine 26,5-34 cm i težine oko 190 g. Perje je većinom sivo-smeđe. Noge i kljun su dugi i crveni, a kljun je na vrhu crn. Ženke i mužjaci su gotovo identični, a ponekad su ženke ujednačenijih boja. Ova ptica, kao i mnoge koje su živjele na otoku bez prirodnih neprijatelja, ne pokazuju strah prema čovjeku. Ovu vrstu je njezin istraživač A.J. Grayson nazvao „solitarnom gugutkom“ jer nikad nije vidio više od dvije jedinke na istom mjestu u isto vrijeme. Pošto je vrsta izumrla u prirodi prije nego je istražena, o razmnožavanju u divljini nema podataka. Pretpostavlja se da je živjela u šumskim područjima. Radije hoda nego leti stoga obitava na tlu i jede voće i sjemenke. U zatočeništvu ženke obično liježu 2 jaja koja inkubiraju 14 do 17 dana. Imaju istog partnera čitav život. Zadnja jedinka sokorske gugutke koja je živjela u prirodi je zabilježena 1972. godine. Prema tome, ova vrsta je klasificirana kao izumrla u prirodi. Međutim postoje otprilike 150 jedinki koje žive u zatočeništvu i reintrodukcija ove ptice je u planu. Pad brojnosti i na kraju neminovno izumiranje u prirodi se pripisuje uglavnom mačkama koji su bili glavni njihovi predatori. Divlje mačke su donesene na otok Sokoro 1957. godine nakon utemeljenja vojne jedinice. Također, važan čimbenik je mogao biti i lov te ptice i biljojedi kao što su ovce i koze koje su jele sloj biljaka koji je njima bio neophodan kao sklonište.

ŽUTOKRESTI KAKADU

Žutokresti kakadu je kakadu srednje veličine s žuto-narančastom krijestom po kojoj je dobio i ime. Ima tamnosivi kljun te snažne noge s kandžama. Donji dio krila je blijedo žute boje te je vidljiv kad ptica leti. Oba spola su fizički slična a vidljiva razlika između mužjaka i ženki je u očima. Ženke imaju crveno-smeđe šarenice, a mužjaci crne. Najmanja podvrsta žutokrestog kakadua je endem otoka Sumbe u Indoneziji. Hrani se uglavnom sjemenkama, pupoljcima, voćem, plodovima i lišćem. Žive u velikim jatima s vrlo razvijenim sustavom međusobne komunikacije. Uz mnoge načine komunikacije vrlo su i pametne i znatiželjne stoga im malo koji izazov u prirodi predstavlja problem. Ne zna se mnogo o razmnožavanju vrste. S parom grade vrlo čvrstu vezu. Gnijezda grade visoko u stablima ili na liticama, a ženke snese do 3 jaja. Oba roditelja se također brinu za mlade. Ova vrsta spada u kritično ugrožene životinje prema IUCN-ovoj kategorizaciji. Njihova populacija opada zbog zarobljavanja ove vrste za trgovinu ptica i uništavanja njihovog staništa.

KRUNATI ŽDRAL

Krunati ždralovi žive u travnjacima blizu vode gdje imaju pogodno sklonište za njihova gnijezda. Međutim često se hrane na otvorenim savanama. Nema razlike između spolova, osim što je mužjak nešto veći. Poznati su po velikoj, žutoj perjanici na glavi. Obrazi su im goli s crvenim šarama. Kljun im je siv, a područje glave iznad kljuna je crno. Vrat, kao i većina perja je biserno sive boje, krila su bijela, leđa tamnije siva, a rep je crn. Imaju duge, crne noge. Nisu migratorna vrsta. Oba spola se međusobno uređuju, što dokazuje odnos i vezu partnera čak i izvan sezone parenja. Iako su plesovi primarno namjenjeni kao ritual prije parenja,  ples često izvode i izvan sezone parenja. Monogamne su vrste i tijekom udvaranja izvode „svadbeni ples“. Ples izvode na taj način da i mužjak i ženka visoko skaču u zrak s raširenim krilima i proizvode glasan zvuk.  Ponekad naprave pravi show – savijaju koljena, pomiču glavu, klanjaju se, izvode piruete ili se nabacuju različitim materijalima. Oba roditelja grade gnijezdo i brinu se za mladunce. Ženka glasanjem poziva mužjaka na parenje. Sezona parenja se poklapa s kišnom sezonom. Vrlo su agresivni kad je riječ o zaštiti mjesta za gniježđenje, dok inače nisu teritorijalne životinje. Ova je vrsta nacionalni simbol Ugande i sveti simbol u Keniji, Namibiji, Južnoj Africi i Zambiji. Krunati ždralovi su ugrožene životinje zbog gubitka i fragmentacije staništa te ilegalnog uzimanja jedinki i njihovih jaja iz prirode.

MARABU

Marabu je velika ptica neobičnog izgleda. Zbog ćelavo ružičaste glave, divovskog kljuna te cjelokupne pojave, mnogi ju smatraju „ružnom“ pticom. Međutim, dok leti, izgleda vrlo graciozno. Visoka je oko metar i pol a raspon krila može iznositi i do 3 metra. Gornji dio tijela i krila su mu crne ili tamno sive boje dok mu je donji dio tijela bijeli. Zbog tih boja se naziva i ptica pogrebnik. Na vratu i na glavi nema perja dok su meka bijela repna pera poznata pod nazivom marabou. Ta repna pera su se koristila za ukrašavanje haljina i šešira te također za izradu šalova. Vrlo je uočljiva i duga crvena vrećica koja visi ispod njezina vrata. Ova vrećica im pomaže tijekom udvaranja. Može živjeti do 25 godina. Ova ptica je strvinar, tj. primarno ovisi o mrtvim životinjama kao izvoru hrane.  Zahvaljujući svojim prehrambenim navikama smanjuju širenje bolesti jer čiste okoliš od strvine. Također mogu jesti i živi plijen kao što su ribe, gmazovi i skakavci. Pošto se ne boje biti u blizini ljudi te zahvaljujući njihovom načinu prehrane, njihova populacija se povećava na velikom dijelu njihovog staništa. Zbog toga spadaju u kategoriju najmanje zabrinjavajućih vrsta prema IUCN-ovoj kategorizaciji.

NOJ

Noj je danas najveća živuća ptica na svijetu te sukladno tome nese najveća jaja. Jedno nojevo jaje jednako je 24 jaja od kokoši. Nojeve možemo naći u suhim pješčanim područjima centralne i južne Afrike. Ovo je ptica koja ne može letjeti ali može vrlo brzo trčati (brzinom do 70 km/h). Visoka je oko 2 metra a njihove duge noge im također služe za obranu. Naime, njima mogu zadati vrlo jak udarac. Mužjaci su pretežito crne boje s bijelim perima dok su ženke smeđe. Razlog ovom dimorfizmu je u tome što ženke čuvaju jaja danju a mužjaci noću. Takva podjela i obojenje osigurava bolju kamuflažu te, sukladno tome, sigurnost novog naraštaja. Žive u skupini od 5 do 50 jedinki dok je sezona parenja, dok su izvan sezone parenja u skupini od 2 do 5 jedinki te su često u društvu životinja kao što su antilope i zebre. Jedna od karakteristika ove vrste je sklonost vodi te se oni kupaju svaki put kad im se pruži prilika. Uglavnom se hrane biljnim materijalom i dosta su izbirljivi, jedu samo određene sjemenke i cvjetove. Ponekad jedu skakavce ili čak znaju pojesti strvinu. Mogu izdržati duže vrijeme bez vode jer ju unose u organizam putem hrane. U 18. stoljeću nojevi su bili zamalo u potpunosti izlovljeni zbog perja i mesa, ali sredinom 19. stoljeća započeo je njihov uzgoj na farmama. Neka afrička plemena koriste ljuske njihovih jaja kao posude za držanje vode. Danas je populacija nojeva u prirodi stabilna. Po IUCN-u pripadaju skupini najmanje zabrinjavajućih vrsta.

DALMATINSKI PELIKAN

Dalmatinski pelikan ili kudravi nesit je najveća vrsta pelikana. Životinja je velika čak 160-180 cm te ima raspon krila 310-345 cm. Ima veliko i teško tijelo, dug vrat i veliku glavu s velikim kljunom.  Boja perja je sivo-bijela, donja strana kljuna (krijesta) je narančasta te se posebno ističe u vrijeme parenja kad može poprimiti crvenu boju. Gola koža lica je žuta, te se i ona promijeni tijekom sezone parenja kad poprimi blago ljubičastu boju. Dalmatinski pelikani su odlični plivači te vrlo dobri letači. Love sami ili u malim grupama. Nekad znaju čak loviti s drugim životinjama kao npr. s kormoranima. Dok plivaju, pelikani urone glavu pod vodu te tako provjeravaju ima li plijena. Pelikani su poznati po velikoj krijesti koja se nalazi s donje strane kljuna. Tu krijestu napune hranom dok love te ju tek kasnije konzumiraju. Gnijezdo rade od prirodnih materijala kao što su grančice i travke na nekakvom otočiću ili nekom udaljenom mjestu. Za mlade se brinu oba roditelja te su mladunci sposobni za let kad imaju otprilike 12 tjedana. Dalmatinski pelikan ima dvije glavne populacije. Prva se gnijezdi u istočnoj Europi i prezimljuje na istočnom mediteranu dok se druga gnijezdi u Rusiji i centralnoj Aziji i prezimljuje u Iranu, Iraku i indijskom potkontinentu. Globalno su osjetljive vrste ali u Hrvatskoj su izumrli, većinom zbog gubitka staništa.

AFRIČKI POZEMNI KLJUNOROŽAC

Afrički pozemni kljunorožac, kao što i samo ime vrste kaže, živi samo na području Afrike i to supsaharske Afrike. Ove ptice nisu migratorne te ostaju u određenom dijelu staništa tijekom cijele godine. Kljunorošci se više zadržavaju na tlu, tj. rijeđe su na stablima. Uglavnom živi u suhim predjelima savane i travnjaka centralne Afrike. Također su nađene u šumama istočne Afrike s pojedinim jedinkama nađenim na visinama do 3000 metara. Afrički pozemni kljunorožac je najveći od svih kljunorožaca te može bit visok do 1 metar. Perje mu je crne boje s istaknutim bijelim perima na krilima. Razlika između mužjaka i ženke je očita. Mužjaci imaju crvenu kožu lica i vrata, a ženke plavu kožu vrata (tko kaže da je plavo za dečke, a crveno za cure!). Još jedna karakteristika ove vrste su duge, tamne trepavice koje im služe da im ne ide prljavština i sunčeva svjetlost u oči jer se najviše od svih osjetila oslanjaju na vid. Monogamne su vrste ali pari se samo alfa par i to su one ptice koje su najveće.Na njihove mladunce onda paze i drugi članovi skupine. Žive u skupini od 2 do 8 životinja a u nekim regijama parovi imaju jedno mlado tek svakih devet godina.U zatočeništvu mogu živjeti oko 70 godina. Njihov teritorij je vrlo velik, može iznositi čak od 50 do više od 100 kilometara. Mesojedi su te jedu ponajviše kukce ali i vodozemce, male sisavce i neke gmazove. Kad nema plijena znaju jesti i mrtve životinje. Pošto provode više vremena na tlu, podložne su napadima velikih predatora kao što su krokodili i leopardi. Vrsta je klasificirana kao osjetljiva jer joj populacija opada zbog gubitka povoljnog staništa za gniježđenje.

CRNOKLJUNI TUKAN

Ova ptica živi na sjevernom i centralnom dijelu Južne Amerike. Obojena je jarkim bojama te je arborealna vrsta (živi na drveću).  Najuočljivija karakteristika crnokljunog tukana jest njegov kljun koji naraste i do 14 cm što čini skoro trećinu duljine tijela. Tukani jesu ptice s najvećim kljunom u odnosu na tijelo, ali kljun im nije opterećenje jer čini samo petinu ukupne mase. Unutrašnjost kljuna nalikuje šupljikavoj spužvi  jer je građena od koštanih vlakana i opni koji su međusobno povezani. Crnokljuni tukan je ptica koja se hrani uglavnom voćem ali također jede i kukce, male gmazove, jaja i žabe. Gnijezde se u šupljinama u drveću visoko iznad tla. Kad se izlegnu, mladi tukani su goli i slijepi. Oba roditelja se brinu za mladunce. Oči mogu otvoriti tek nakon 3 tjedna te nisu sposobni napustiti gnijezdo barem 8 tjedana. U tom periodu su potpuno ovisni o roditeljima koji ih hrane. Počinju napuštati gnijezdo nakon 40-50 dana. Žive u šumama s visokim postotkom vlage. Obično žive u nizinskim područjima ali se mogu naći i na visinama do 1700 metara. Ukupno stanje populacije nije poznato ali se vrsta opisuje kao prilično uobičajena. No s obzirom na predviđeni model deforestacije u amazonskom zaljevu te činjenice da se vrsta često lovi, pretpostavlja se da veličina populacije opada te je klasificirana kao osjetljiva vrsta prema IUCN-ovoj kategorizaciji.

CRNA RODA

Crna roda ima najšire područje rasprostranjenosti od svih vrsta roda. Ima crno perje s ljubičasto-zelenim presijavajućim bojama te bijelim područjima na donjem dijelu tijela. Kljun i noge su grimizno crvene boje koja je izraženija tijekom sezone parenja. U zimskim mjesecima kljun i noge postanu smeđe. Crne rode su monogamne vrste ali ne ostaju s istim partnerom cijeli život već samo tu sezonu. Grijanje jaja je odgovornost koju dijele i mužjak i ženka. Zanimljivo, kad temperatura gnijezda postane previsoka, roditelji ponekad povrate vodu na jaja ili mladunce da ih ohlade. Zbilježeno je da mogu živjeti do 18 godina u prirodi i do 31 godinu u zatočeništvu.Poznate su po sramežljivom i solitarnom ponašanju te stoga ne obitavaju u blizini ljudi i njihovih naselja. Ipak, solitarne su samo kad nije sezona parenja. Tijekom sezone parenja formiraju slabo povezane skupine ili su u parovima. Crne rode su migratorne ptice i aktivne su tijekom dana. Iako su najglasnije od svih roda, popriično su tihe ptice. Većinom ih se čuje tijekom sezone parenja kad klepeću kljunom. Love plijen tako što stoje u vodi i rašire svoja krila. Također polako hodaju s pognutom glavom da vide plijen. Nakon što ga uoče brzo ga zgrabe svojim dugim kljunom. Jedu vodozemce , ribe, kukce, škorpione i pauke ,male sisavce, zmije, guštere, glodavce i jaja ptica koje se gnijezde na tlu. Vrsta se nalazi u kategoriji najmanje zabrinjavajuća prema IUCN-ovoj kategorizaciji. Populacija je u porastu.

SNJEŽNA SOVA

Uglavnom žive na arktičkom području, dok se dio populacije periodički seli južnije  kad ponestane hrane na okrutnim uvjetima tundre. Snježna sova je najveća vrsta ptice koju  možemo pronaći na arktiku. Visoka je od 63-73 cm te joj raspon krila iznosi oko 170 cm. Ženke su veće i teže od mužjaka. Mužjak je bijele boje sa sitnim sivim ili smeđim šarama. Ženke su posute tamnim pjegama jer im takva obojenost omogućuje bolje prikrivanje dok sjede na jajima.  Imaju relativno male, žute oči. Njihove noge su prekrivene bijelim perjem da bi ih zaštitile od hladnoće.Najstarija snježna sova koja je živjela u zatočeništvu je imala barem 28 godina, dok je najstarija koja je živjela u prirodi doživjela barem 9 godina. Snježne sove su solitarne i teritorijalne životinje. Mužjaci okupiraju teritorij te ga brane glasanjem i prijetećim pozama, no tijekom zime, ženke zauzimaju teritorij i brane ga do proljeća, kad lete na jug. Ova sova je, za razliku od većine sova, aktivna danju. Može okretati glavu za 270° i tako pažljivo promotriti teritorij dok traži plijen. Glavni plijen su im leminzi i miševi ali jedu i zečeve, morske ptice i ribu. Najveća prijetnja im je čovjek. Ljudi ih najčešće ubijaju zbog hrane ili radi dobivanja trofeja. Imaju velik utjecaj na populaciju plijena kojim se hrane. Primjerice, jedna sova može pojesti više od 1 600 leminga u jednoj godini.Pretpostavlja se da ih ima oko 290 000 jedinki te se populacija doima stabilnom. Zbog toga je označena kao najmanje zabrinjavajuća vrsta po IUCN-ovoj kategorizaciji ugroženosti životinja.

Pin It on Pinterest

Share This