Sretan vam 29. listopada, Svjetski dan lemua! 

Ove godine donosimo Vam priču s Madagaskara, na kojem je hrvatska znanstvenica, dr. sc. Elena Račevska, psihologinja i primatologinja, radila izravno na zaštiti ove predivne skupine životinja!

Moj život je sada ovdje!

piše: dr. sc. Elena Račevska, psihologinja i primatologinja

Dan lemura tek je jedan u moru mnogih, sličnih dana posvećenih divljim vrstama. Dan koji mnogima, čak i onim zainteresiranima, prođe ispod radara. Potpuno razumljivo. Gotovo svaki tjedan neka životinja ima svoj dan. Nekome dosadno, nekome frustrirajuće – dok ne shvatimo koliko smo sretni da je tako i da imamo priliku dio svog vremena posvetiti upoznavanju nekih zaista predivnih bića! Povodom Dana lemura, predstavit ću vam lemure i podijeliti s vama dijelić svog iskustva rada s njima na Madagaskaru, a cijelu priču zaokružiti smjernicama o tome kako pomoći njihovom očuvanju.

Lemuri su porodica životinja o kojoj su napisane brojne knjige, priče, znanstveni radovi i poneki doktorat. Jedni su od naših najbližih rođaka u životinjskom carstvu. Poput nas, i oni su primati.  Dovoljno slični da ih osjetimo kao svoje, dovoljno različiti da nas fascinira njihova neobičnost. Među 112 vrsta, koliko ih trenutno razlikujemo, svatko može pronaći barem jednu po svojoj mjeri: od Madagaskarskog prstaša (Daubentonia madagascariensis) pomalo zastrašujućeg izgleda uz kojeg se vežu mnoge legende, do prstenastorepog lemura (Lemur catta), jedne od najučestalijih vrsta u Zoološkim vrtovima i zvijezde crtanih filmova.

Poput mnogih prije mene, i ja sam pala na lemurski šarm. Iznenađujuće je, a možda i nije, koliko smo ponekad spremni žrtvovati za priliku da budemo dio nečeg rijetkog, drugačijeg, izvanserijskog. Život uz lemure na Madagaskaru pružio mi je neke zaista nezaboravne trenutke. Buđenje glasanjem grupe koja u potrazi za hranom prolazi iznad moga šatora, promatranje njihovog „lova“ na pauke ili brojanje usnulih kameleona dok perem zube prije spavanja bili su moja svakodnevnica. Danas su to neke od mojih najdražih uspomena. Vijest o rođenju novih mladunaca „mojih“ lemura još uvijek je najsretnija koju mogu primiti s Madagaskara. Premda ne žalim ni za jednom odlukom koja me odvela lemurima i nijednom pustolovinom koju sam proživjela s njima ili radi njih, ne mogu negirati da je bilo trenutaka u kojima sam razmišljala o životu koji bih imala da sam ostala „samo“ psiholog ili „samo“ volonterka u Zoološkom vrtu. No, Dan lemura nije vrijeme za analize i propitivanje (ne)odabranih puteva. Ako već gledamo u prošlost, zaustavimo se radije na 2017. godini i početku moje pustolovine na Madagaskaru.

Kako je bilo na Madagaskaru pitanje je na koje mi nije jednostavno odgovoriti. Madagaskar je nepredvidiv. U takvom kontekstu, pomno planiranje, koje je sastavni dio znanstvenog rada, tek je početak neminovno humoristične priče o tome koliko je stvari pošlo po krivu – ali najčešće ipak završilo dobro. Moje iskustvo rada i života na Madagaskaru puno je upravo ovakvih primjera. Usprkos nestalim lemurima, pogrešnim vremenskim prognozama i problemima s opremom, u inat zdravstvenim problemima, poplavama i policijskom satu, provela sam planirane projekte i obranila doktorat. Ipak, u obranu Madagaskara i sebe same, moram napomenuti da ne poznajem nikoga čije je doktorsko istraživanje proteklo točno onako kako je bilo zamišljeno!

Istraživanje koje sam provodila uključivalo je četiri grupe smeđih ogrličastih lemura (Eulemur collaris) u dvije zaštićene obalne šume na krajnjem jugoistoku Madagaskara: Sainte Luce i Mandeni. Ove lemure moguće je susresti samo na jugoistoku zemlje. Ženke i mužjaci razlikuju se bojom svojeg krzna – ženke je najlakše prepoznati po sivoj glavi i kremastom ovratniku, dok mužjaci imaju crnu glavu, tamnija leđa te crvenije ovratnike. Uz lemure, istraživala sam i život lokalnog stanovništva, ali priču o njima ostavit ću za neku drugu priliku.

Moja prva potraga za grupama lemura koje bih mogla uključiti u istraživanje počela je jednog kišnog jutra, u gustoj šumi, sa lokalnim vodičem kojeg sam upoznala večer prije. SEED Madagascar, dobrotvorna organizacija s kojom sam surađivala u Sainte Luce, ustupila mi je mjesto u svom kampu, ali u njemu sam bila sama. Put od Fort Dauphina do kampa u Sainte Luce dug je tek tridesestak kilometara, no budući da ceste u ruralnim dijelovima jugoistočnog Madagaskara nisu asfaltirane, put je moguć samo terencem s pogonom na sva četiri kotača ili kamionom te u najboljem slučaju traje oko dva sata.  Jedna od uobičajenih posljedica jakih, dugotrajnih kiša je izlijevanje rijeka, zbog čega smo se tijekom mojeg prvog odlaska na teren nekoliko puta zaglavili. Srećom, stanovnici jednog od okolnih sela brzo su se okupili i pomogli nam otkopati auto. Sasvim uobičajena praksa. U jednom trenutku, pogledala sam kroz prozor i vidjela psa veličine labradora kako pliva pored auta. Sasvim uobičajeno.

U suptropskom području u srpnju noć pada već oko 6 sati popodne. Zvuči rano, ali nakon ovako uzbudljive vožnje, jedva sam dočekala leći u šator i prepustiti se zvukovima šume. U 4.30 ujutro, krenuli smo u potragu. Oko sat i pol kasnije, visoko u krošnji ugledali smo mladu ženku. Bez Soloa, koji je brzo i opravdano postao ključan član mog tima u Sainte Luce, gotovo sigurno je ne bih opazila. S njenom grupom proveli smo nekoliko sati, prateći ih kroz šumu i bilježeći njihovo kretanje. Nekoliko dana kasnije, privremeno su nam se pridružili Giuseppe, moj mentor, i Mami, istraživač sa zapadnog Madagaskara. Oni su mi pomogli uloviti lemure kako bismo im stavili radio-ovratnike te mi time omogućili njihov lakši pronalazak i praćenje. Iako je hvatanje lemura bilo uspješno i u Sainte Luce i Mandeni, jednu od četiri grupe nakon toga dana vidjela sam još samo jednom. Teško je sa sigurnošću reći zašto, ali moje optimistično predviđanje je da su u potrazi za hranom migrirali izvan dometa moje antene.

Madagaskar se i prirodom i kulturom razlikuje od svih mjesta koje sam posjetila i u kojima sam prethodno živjela, no prilagodila sam mu se u trenu. Pamtim svoj prvi dan u Antananarivu, glavnom gradu Madagaskara, i neopisiv osjećaj slobode koji me prožimao dok sam izgubljena šetala njegovim ulicama. Pamtim prvi put kada sam utrčala u Indijski ocean, u odjeći – valovi su bili previše divni da bih ih samo gledala. Pamtim i prvu vožnju kanuom preko rijeke u Sainte Luce, u odjeći još mokroj od spomenutog ulaska u ocean. Sjećam se da sam gledala u valove, nebo, i onda opet valove, i razmišljala koliko sam sretna. „Moj život je sada ovdje!“ Iako je od mog boravka na Madagaskaru prošlo nekoliko godina, dok god tamo žive „moji“ lemuri, dio mog života bit će tamo.

Kako pomoći lemurima?

Lemuri su najugroženija skupina kralježnjaka na svijetu: gotovo 98% njihovih vrsta prijeti izumiranje. Njihov opstanak ugrožen je nestankom i prenamjenom njihovih staništa, prekomjernim lovom i trgovanjem u svrhu držanja kao kućnih ljubimaca. Ipak, ovo ne mora biti priča s tužnim krajem. Lemuri su divlje životinje. Da, čak i oni u Zoološkom vrtu! Ako vam se ukaže prilika za direktan kontakt s njima, pokušajte joj odolijeti. Time čuvate sebe od ugriza, lemure od nepotrebnog stresa, a i sebe i njih od potencijalne zaraze. Internet je pun fotografija lemura, no mnoge od njih prikazuju njihov nepotreban direktan kontakt s ljudima. Kako ga prepoznati i na što obratiti pozornost?

1. Mjesto gdje je fotografija nastala. Ako je životinja prikazana izvan svog prirodnog staništa ili nastambe u Zoološkom vrtu, vjerojatno se radi o kućnom ljubimcu ili životinji izrabljivanoj za potrebe turizma.
2. Odjeću osobe na slici: veterinari, timaritelji, znanstvenici i ostalo osoblje zooloških vrtova i utočišta za divlje vrste nose uniforme radnog mjesta i zaštitnu opremu.
3. Kontekst interakcije: ako je prikazana nužna interakcija (hranjenje, mjerenje, transport, i sl.), sadržaj je najvjerojatnije u redu. S druge strane, poziranje sa životinjom koje je samo sebi svrha, hranjenje ljudskom hranom, odijevanje u ljudsku odjeću, ili prisilna dnevna aktivnost vrste aktivne noću primjeri su loše prakse i potencijalno opasne situacije.

Ukoliko naiđete na neprimjeren sadržaj, kontaktirajte osobu koja ga je objavila, objasnite joj da se radi o štetnom sadržaju i zamolite ju da ga ukloni. Sada znate zašto! Sretan Dan lemura!

SEED Madagascar je britanska dobrotvorna organizacija, bazirana u Londonu (Velika Britanija) i Fort Dauphinu (Madagaskar). Već 20 godina, u regiji Anosy na jugoistoku Madagaskara provodi projekte održivog razvoja te očuvanja bioraznolikosti. Njihove aktivnosti planiraju se i provode u suradnji s lokalnim zajednicama. Uključuju izgradnju škola, unaprijeđenje higijene i sanitacije, edukaciju o održivim načinima upravljanja prirodnim resursima, kao i edukaciju o majčinstvu i reproduktivnom zdravlju. Partnerstvo s lokalnim zajednicama, zajedničko upravljanje projektima te razmjena vještina i znanja rezultirali su smanjenjem siromaštva te učinkovitijom zaštitom prirode u jednom od najjedinstvenijim, a najugroženijim dijelovima svijeta.

Obalne šume jugoistočnog Madagaskara danas su tek 10 % svoje nekadašnje veličine. Glavni uzroci su neodrživo iskorištavanje prirodnih resursa, krčenje šume i rudarstvo. Budući da u ovom staništu žive mnoge ugrožene biljne i životinjske vrste, uključujući sedam vrsta lemura, SEED Madagascar pokrenuo je projekt pošumljavanja. Baziran na izgradnji šumskih koridora koji će povezati neke od trenutno izoliranih šumskih fragmenata, ovaj projekt ima potencijal povećati trenutno stanište lemura za 109 %.

Madagaskar je često izložen teškim vremenskim uvjetima i promjenjivoj klimi koja utječe na poljoprivredu. Ove godine, klimatske promjene uzrokovale su sušu koja je dovela do ekstremne nestašice hrane i rastućih cijena, dodatno pogoršanih pandemijom. Premda se radi o jednoj od najsiromašnijih država na svijetu, u kojoj 88 % stanovnika živi sa manje od 2 dolara dnevno, trenutna situacija je alarmantna. Na jugu Madagaskara, preko 1,5 milijuna stanovnika gladuje. U potrazi za hranom, oslanjaju se na kaktuse, močvarne biljke, i insekte, a poljoprivrednici spavaju u poljima kako bi zaštitili usjeve. Sve više djece izbiva iz škole kako bi pomogli svojoj obitelji pronaći hranu. U suradnji s UN-om, SEED Madagascar prikuplja sredstva i distribuira hranu onima kojima je najpotrebnije. Ukoliko možete i želite pomoći, možete donirati ovdje.