PRIČE IZ ZOO VRTA

 

2. lipnja 2017.

 

Šetnja sa zvijezdom

Jasper je s razlogom postao zvijezda Zoološkog vrta grada Zagreba. Iako je naš Vrt prekrasan u zimsko doba, željeli smo posjetiteljima pružiti nešto dodatno. Razmišljajući kako to postići, pala je odluka da se ovaj markantan mužjak alpake šeće našim alejama u predbožićno vrijeme.

 

 

Iako su u Latinskoj Americi alpake udomaćene životinje, nismo znali što možemo očekivati od našeg Jaspera. Veliki smo prijatelji no trenirati ga za susret s ljudima bio je izazov. Naime, alpaka vas može ritnuti ili pljunuti. Ovo potonje zadavalo mi je više glavobolje.

 

Krenuo sam s njim u prvi krug, a on je negodovao, prosvjedovao, pljuvao… Kako objasniti alpaki da ne pljuje?! Ne postoji trik kojim se to brzo može riješiti. I dok sam se ja brinuo, Jasper se smirio. Ubrzo je uživao u našim zajedničkim šetnjama. Pucao sam od ponosa. Dok drugi šeću pse, ja šećem velikog mužjaka alpake. Bio je moja maza i ponašao se kao da razgovaramo. Za šetnje ga čak više niti nisam trebao nagrađivati. Toliko je uživao.

 

 

Navikao se i na druge ljude. Već drugi tjedan našeg treninga naišli smo na skupinu djece koja su se s njim htjela fotografirati. Imao sam zadršku, ali on je zadatak obavio poput profesionalnog modela. Strpljivo je pozirao. Djeca su bila oduševljena, a ja još više.

 

   

Jasper je i prava glava obitelji. Kad se vraća u nastambu, pokazuje da je sretan zbog ponovnog susreta sa svojim curama. Jedna nam se znala pridružiti u šetnji. Riječ je o njegovoj kćeri, preslatkoj crno-bijeloj alpaki. Njih dvoje i ja s kapicom Djedice. Neobičan prizor, ali jedinstven u mojoj zbirci blagdanskih uspomena.

                                                           Alen Gaši, timaritelj

 

 

05. svibnja 2017.

Ljepota nije bitna

U svijetu životinja ljepota je uistinu relativan pojam. Potvrđuje to nekoliko životinja koje su mi se uvukle pod kožu, a koje na spadaju među ljudima najslađe na svijetu.

Pogotovo mi je bio drag moj ružni marabu. Grda je to velika ptica s velikim kljunom i krastavom glavom. Kada sam se počeo zbližavati sa životinjama, razmišljao sam koja bi mi životinja bila primamljiva, poseban izazov… Odlučio sam da će to biti moj Pero, moja grda ptica.

                                                

On je na prvu bio doista čudan, visok kao ja s prijetećim pogledom i ogromnim kljunom zbog kojeg začas možeš ostati bez oka… Nije mi bilo svejedno, trebao sam zauzeti stav, pokazati mu da to što radim, radim zbog njega. I, mic po mic, nakon nekoliko mjeseci donio mi je malog crvića, pognuo glavu i čekao da ga češkam. Ostao sam u šoku jer sam shvatio da me ta impozantna ptica prepoznaje kao prijatelja. Sada mi nedostaje. Otišao je u Beograd osnovati svoje jato.

                                                  

                     

Još jedan susret posebno pamtim - onaj sa škotskim govedom. To je ogroman bik, zaista zastrašujuća životinja. Kada bi se kretao, tlo bi se treslo. Počeo sam raditi s njim pun poštovanja i straha. U odnosu na njega izgledao sam kao  mrvica. Kada bi on prolazio, ja sam se uglavnom micao. Jedan dan mi je bilo dosta. Rekao sam si u bradu: „Neću se maknuti. Ili ćemo postati prijatelji ili neću raditi s tobom! Nema nam druge!“ Stao sam, a on je došao do mene. Pružio sam mu ruku i on je nagnuo glavu da ga počeškam. Zapravo je bio velika beba. Kasnije sam s njim izvodio razne parodije. Kada bi krenuo prema meni, ja bih se zezao: „Nemoj, nemoj!“, a on bi  došao na maženje… Kada su stranci došli po njega, pitali su se: „Tko radi s tako velikim životinjama?“ Tadašnji poslovođa pokazao je na mene: „Eno, onaj mali!“. Laknulo im je. To je značilo da će i oni uz malo truda s našim škotskim govedom pronaći zajednički jezik.

Za prijateljstvo sa životinjama nužno je poštivati njihovo prirodno ponašanje. Treba pratiti svaki njihov mig i pokret jer krivi potez može rezultirati gubitkom povjerenja.

One osjećaju kad si smiren i cijene to. Pozitivno reagiraju na tvoje dobro raspoloženje, a jako su ti zahvalne kad se trudiš oraspoložiti ih. Iz takvog odnosa sa životinjama možeš naučiti i kako biti bolji s ljudima.

                                                                 Alen Gaši, timaritelj










26. travnja 2017.

Neobično bdijenje u štali deva

Jedan od najljepših privilegija posla timaritelja je vidjeti uživo dolazak na svijet potomaka životinja o kojima se brinete.

Događaj koji se meni duboko urezao u sjećanje, dogodio se prije petnaestak godina. Bilo je to rođenje male deve. Do tada nisam bio u takvoj situaciji te nisam znao kako će to izgledati. Porod je prošao dobro, no ono što nas je iznenadilo, bila je činjenica da se devica nije ustajala ići sisati mlijeko. Prepustiti sve prirodi bilo bi prerizično, pa smo se dogovorili da joj u hranjenju pomaže jedan od timaritelja. Pritom nismo znali kako će njezina majka reagirati. Riječ je o divljoj životinji koja te ako se osjeća ugroženom, može ritnuti ili ugristi. Kad ima mlado, iz brige za nj, dvostruko je opasnija 

 

 

Odlučeno je da ja budem taj koji će s devama probdjeti noć. Pao je mrak, a tminu je pojačavala pomrčina mjeseca.  Kako je bio kraj rujna, zapuhao je i neki jak hladan vjetar, a vukovi su počeli glasno zavijati. Sve je podsjećalo na horror film. Jedini lijep prizor bio je onaj male deve. Sjećam se da sam ušao u štalu i da me njezina majka Barbara pomno odmjerila. Potom me onjušila. Činilo mi se kao da osjeća da sam im došao pomoći. Posve se smirila i kao da mi je rekla: „Ajde!“ Dopustila mi je primim njezinu malu preslatku devu koja je, zapravo, bila prilično krupna beba. Vjerojatno je zato i bila lijena ustati i sisati. Mama deva bila je jako dobra i samo je mirno stajala dok sam je malenu stavljao pod nju.

Bez ikakvih sam im problema svaka tri sata tijekom noći pomagao pri hranjenju. Već idućeg jutra devica se počela sama ustajati i jesti.

Uz slike te noći jasno pamtim i osjećaje. Čak i velike, divlje životinje razumiju kad im želiš pomoći. U tim se situacijama između vas stvara nevjerojatna povezanost. Poseban odnos imao sam s malom devom. Naša se ljubav razvila već u prvom kontaktu i nije mi bilo lako kada je odlazila u drugi zoološki vrt. Bila je zdrava, sretna i vesela, pa joj je odlično odgovarao nadimak kojim sam ju dozivao – Koka. Vjerujem kako lijep život ima i na novoj adresi, a nadam se da će me za koju godinu razveseliti viješću da ima vlastite mladunce.


      


                                                                                                                                                                              Alen Gaši, timaritelj



12. travnja 2017.

Devac Abdul i njegove dvije dame

Ono što je ljudima rukovanje, devama je njuškanje. Tako sam se i ja davno upoznao s tim prekrasnim životinjama. Ponjušile su me od glave do pete. I svidio sam im se. Baš kao i one meni. Kad im se netko ne svidi, počnu puhati, a ako ga puhanjem ne otjeraju, počnu pljuvati. Mogu biti i opasne. Naime, deve mogu ugristi. Ja, na sreću, takvih negativnih iskustava nisam imao.

Abdul katkad kad ne dobije što želi, zna me zubima primiti za ruku. Ali ja ga oštro pogledam i onda me pusti. U toj situaciji važno je ostati miran i odlučan.

Uz sedmogodišnjeg Abdula najčešće se može vidjeti trinaestogodišnja Egiyn. Nerazdvojni su. Kao i u svim vezama, i među njima ima razmirica. Kad ju iživcira, ona zareži na njega i pokaže mu zube. S njima živi i četrnaestogodišnja Aisha.

 

Abdul je u Zagreb stigao s tri godine. On je bio mladac, a dočekale su ga dvije zrele dame. Spajanje je bilo zabavno za gledati jer su on  očekivale pravog mužjaka, a on je bio tek mladi devac koji je tražio mamu. Kako bi ga se otarasile, pljuvale bi po njemu dok nije izgledao kao veliko bijelo klupko od sline. S vremenom su se pomirili i sada se više-manje vole.

U međuvremenu je naš devac spustio grbu. Svako ima svoju teoriju zašto Abdul ima spuštenu grbu, ali ja smatram da je to učinio kako bi izgledao širi i jači, tj. muževniji. Sada se takav stasit i moćan pravi važan pred svojim curama.

Inače, grba ovdje nema neku svrhu. Deve redovito jedu i piju. Kad su jako žedne, deve u nekoliko minuta mogu popiti do sto litara vode. Ja sam to vidio dvaput. I izgleda zadivljujuće. Čuje se zvuk kao da netko nešto usisava, a voda naglo nestaje.

Zanimljivo je i da jako vole žvakati. I to doslovce sve - kamenčiće, granje, željezo…. Sve do čega dođu, žvaču. I to može trajati satima. Od hrane najviše vole zeleni brst i grančice, a kruh im je drag kao nama čokolada.

  

U proljeće im otpada zimska dlaka, pa uživaju u češkanju i masiranju. Posebno vole da ih se češka po koži s koje je dlaka otpala. Dobro znaju da to meni nije teško, pa čim me vide, zavlače mi se pod ruku kako bih ih češkao i mazio.

Alen Gaši, timaritelj

 

 

 

29. ožujka 2017.

Pjevač devama

 

Iako mi otac u Zoološkom vrtu grada Zagreba radi već 35 godina, nikada nisam sanjao da ću i ja jednoga dana postati timaritelj. Kao mladić volio sam pričati s ljudima, prodavati igračke, plesati i pjevati… Bio sam u nekom posve drugom filmu.

A onda su se prije petnaest godina tražili timaritelji. U javnosti se taj posao doživljavao kao težak fizički posao i zainteresiranih nije niti bilo. Ja sam došao nevoljko, samo vidjeti o čemu se radi.

 

 

I dogodilo se nešto nevjerojatno! U velike divlje životinje zaljubio sam se na prvi pogled. Istog sam trena shvatio da ništa do tada zapravo niti nisam znao raditi. Osjetio sam da je to nešto za mene. Taj posao to sam ja!

Danas kada pomislim da nema tih životinja, ne znam što bih radio. To je posao u kojem istinski uživam. Najljepši dio posla je što se sprijateljiš sa životinjama. One te prepoznaju, vole tvoj miris, glas, ma sve…

 

 

 

Posao timaritelja ima i svoje naličje. Fizički je uistinu zahtjevan. Po cijele dane čistiš, grabljaš, nosiš hranu…. Trčiš amo, tamo bila vrućina ili hladnoća. Mi smo stalno vani, pogotovo timaritelji koji kao ja rade s kopitarima. Ali ako uistinu voliš taj posao, sretan si i sve to ti ne pada teško.

Budući da četiri dana radim u smjenama, iduća tri sam slobodan. Kada poslije tih slobodnih dana dođem na posao, životinje uvijek imaju neku zadršku. Pitaju se: „Tko je sada to?“ Onog trena kad im krenem tepati ili pjevati, prepoznaju me i pokazuju koliko smo prisni. Neću pretjerati ako kažem da se doživljavamo poput članova obitelji. Posao timaritelja ne znači samo doći, odraditi i otići kući. Ovaj posao je puno više od toga. Koliko god bio nervozan, tužan ili ljut, kada si sa životinjama, sve to moraš odbaciti. One osjećaju moje loše raspoloženje i ne želim ga prenositi na njih. Radije im pjevam. Navikle su na moj glas, a zajedno smo poradili na repertoaru. Nije mi lako otkriti vam što sve vole.  Najviše domaću glazbu.

 

 

Moja su najveća ljubav u Vrtu deve, a njima nekako najviše odgovaraju pjesme Kemala Montena. Kad zapjevam „Daleko“, to je to. I njihovo i moje srce je puno.

 

 

Alen Gaši, timaritelj

 

 

INFORMACIJE

Zagreb

Radno vrijeme

Vrt: od 9:00 do 20:00 sati
Blagajna: od 9:00 do 18:30 sati

Cijena ulaznica

Kako do nas?

Maksimirski perivoj bb, Zagreb

Pravila ponašanja

Karta ZOO-a

KALENDAR DOGAĐANJA